Sveučilište u Washingtonu napravilo je istraživanje u suradnji s 10-godišnjom djevojčicom Shelter Gimbel-Sherr koja pati od disleksije i koja im je dozvolila da zavire u njezin mozak dok čita, razmišlja i piše. Cilj istraživanja bio je otkriti na koji način djeca uče govoriti, čitati i pisati, a kako bi se pomoglo onoj djeci koja s time imaju poteškoća.

 Za učenje govora, čitanja i pisanja najvažnije je prvih pet godina

 Nitko ne dolazi na svijet s urođenom sposobnošću čitanja i pisanja, odnosno naš mozak nije premrežen na taj način i nemamo prirodnih neuronskih puteva koji bi nam to omogućavali. To su vještine koje trebamo naučiti.

 U ranom djetinjstvu, kompleksna mješavina naslijeđenih gena i ranih iskustva (dobrih i loših) povezuje moždane stanice i regije zajedno te formira iznimno sofisticirane mreže neurona koje će biti temelj budućeg učenja.

Izvanredna fleksibilnost mozga tijekom prvih pet godina života priprema nas za učenje o svijetu, ali nas ujedno čini ranjivima ako nemamo puno prilika učiti govorni i pisani jezik kod kuće. Ipak, imajte na umu da ljudski mozak ima sposobnost učenja cijelog života i nije da se s 5. rođendanom djetetu zatvaraju sva vrata kad je učenje novih vještina i znanja u pitanju. No ne učimo sve

stvari podjednako dobro u različitim godinama života, a moždane tokove teško je mijenjati kako je dijete sve starije. Puno je bolje od prve to napraviti kako treba te ojačati slabe moždane veze.

 Što je otkrilo novo istraživanje?

U novom istraživanju djevojčicu su smjestili unutar velikog skenera za magnetsku rezonancu. Na video zaslonu su joj prikazivana slova, a ona je na posebnom tabletu trebala upisati koja slova dolaze nakon onog prikazanog. Dok je razmišljala i odgovarala, znanstvenici su skenirali promjene u njezinu mozgu, točnije u živčanom tkivu.

Psihologinja učenja, dr. Virginia Berninger i radiolog Todd Richards, vrlo intenzivno istražuju načine na koje djeca razvijaju pismenost, a ovo njihovo istraživanje već sada pomaže učiteljima, pedagozima, edukatorima i psiholozima, kao i roditeljima djece s poteškoćama (disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, govorom).

Zahvaljujući sofisticiranom softveru, ovi su stručnjaci mogli vidjeti koji dijelovi mozga kod malene Shelter troše najviše energije tijekom obavljanja određenog zadatka. Osim toga, slike skenera pokazivale su i tokove živčanih vlakna koji povezuju te dijelove mozga.

 Znanstvenici vjeruju da se živčana vlakna formiraju poput zamršenih klupka špageta, međusobno preklapaju i povezuju sustave za vid, govor i pokret, koje koristimo kada čitamo, govorimo i pišemo.

 Ta živčana klupka postaju učinkovitija i automatiziranija s godinama, pa čitanje i pisanje postaju lagani zadaci.

 No što je s djecom koja imaju problema s čitanjem i pisanjem?

 Kada čitaju i pišu kod te se djece aktiviraju drugačije specifične moždane lokacije nego kod njihovih vršnjaka. Berninger i Richards su u jednom prethodnom istraživanju otkrili da se te razlike mogu ispraviti specijaliziranim instrukcijama čitanja i pisanja te višestruko poboljšati spomenute vještine. Sada žele te promjene proučavati još detaljnije kako bi otkrili mogu li specijalizirane instrukcije, osim određenih regija u mozgu, normalizirati i same neuronske veze između tih regija.

 Kako sve to iskoristiti u praksi?

 Roditelji i odgojitelji ove spoznaje mogu iskoristiti kako bi u prvih pet godina kod svoje djece izgradili snažne temelje za buduće učenje i spriječili eventualne probleme još i prije predškolskog vrtića.

 Za primjer, kako bi učvrstili psihološku svjesnost, djeca u vrtiću mogu učiti igre rimovanja i pljeskati rastavljajući riječi neke pjesmice na slogove.

 No nije potrebno već prije 5. godine učiti slova fonetski tj. djecu siliti da nekom slovu pridruže fonetski zvuk. Mozak u tako male djece općenito nije dovoljno zreo za učenje fonema do predškolskog vrtića, pa seliti gradivo iz 1. razreda osnovne škole u vrtić nije rješenje.

 Poanta je da djecu do 5. godine učimo načine na koje naš mozak doživljava jezik – da ga slušaju, odnosno da im puno pričamo i čitamo priče, da ga ona sama govore, da ga vide napisanog u slikovnicama, da prepoznaju slične riječi ili slova, da zapisuju prva slova i da se naprosto igraju riječima i dobro pri tom zabavljaju.

 Moždane veze zadužene za pisanje mogu se ojačati putem glinamola ili plastelina. Igranje s tim materijalima ojačava snagu u prstima i kontrolu mišića.

 Do 5. rođendana djecu treba poticati na misaone igre, dati im dovoljno prilika da istražuju ono što ih zanima, da slušaju priče i bajke, gledaju slike i otisnuti tekst, da prstićem prate tekst koji mama čita i da se s njima razgovara o onome što su čuli.

 izvor:http://www.klinfo.hr/djeca-2/predskolci/kako-djecji-mozak-uci-citati-pisati/