Pandorina kutija je bila posuda svih zala. Nosila ju je Pandora, prva žena koju je Zeus poslao ljudima, kao kaznu.
Nakon što je Prometej bogovima ukrao vatru i dao je ljudima, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu. Bogovi s Olimpa darivali su je raznim osobinama, pa ju je tako Hera obdarila znatiželjom. Hermes joj je dao posudu i odveo je Prometejevom bratu, Epimeteju, kojega je Prometej upozorio da ne prima nikakve darove od bogova. No, Epimetej se zaljubio u Pandoru, primio ju, ali joj je ipak naredio da ne otvara posudu koju je donijela sa sobom. Znatiželja je ipak prevladala, te je Pandora posudu otvorila, a iz nje su izašla sva zla svijeta, koja su gotovo uništila čovječanstvo koje je do tada živjelo u blagostanju. Pandora je posudu brzo zatvorila, a unutra je ostala samo nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima imalo nadu.

APOLON I SUNCOKRET

Klitija je bila morska nimfa, princeza zaljubljena u Apolona, boga Sunca, glazbe i muške ljepote. Vidjela ga je sasvim slučajno, jedne blage noći, dok je mjesec obasjavao prozore njene odaje. Bio je samo sjena u daljini koja se pretvorila u najljepše i najmilije biće koje su njezine oči ikada vidjele. Ali, Apolon nije dolazio svake noći da bi vidio nju. Njegovo srce je kucalo za njezinu sestru Leukoteju. Klitija je živjela iz dana u dan, sama i odvojena od vanjskog svijeta, ne gubeći nadu. Čeznula je i iščekivala dolazak voljenog Apolona, a kad on nije dolazio, ona je od ljubomore zamrzila svoju sestru i otkrila ocu sestrinu tajnu ljubav. Leukoteja je bila okrutno kažnjena, a Apolon to nije mogao oprostiti Klitiji. Shvativši što je učinila, Klitija je jedno jutro, tugujući umrla. Apolon ju je pretvorio u Suncokret, koji će svaki dan slijediti Sunce, ali će noću spuštati svoju glavu prema zemlji...
Druga verzija kaže da je Klitija pobjegla u pustinju, gdje je bila bez hrane i vode. Tamo je cijele dane promatrala Sunce, u očekivanju da se Apolonove kočije ipak vrate. U čekanju je umrla, a poslije smrti se pretvorila u suncokret. Noge su joj postale suncokretova stabiljka, njezino lice je postalo cvijet, a njezina zlatna kosa - latice. Tako je Klitija i nakon smrti nastavila stalno gledati u Sunce, čiji je vladar bio njena ljubav.

ARIJADNINA NIT

Arijadna je bila kći kretskog kralja Minosa, koja je pomogla Tezeju, sinu atenskog kralja Egeja, da izađe iz labirinta.
Kad je kralj Minos zaratio s Atenom, zahtijevao je da se atenske djevojke i mladići žrtvuju Minotauru (mitološko čudovište), kojeg je Minos držao u labirintu. Tezej se javio da će ubiti čudovište. I pored molbi svoga oca da ne ide, Tezej je pošao sa mladim žrtvama na Kretu. Kad su stigli, Arijadna je vidjela zarobljenike i stasitog Tezeja i zaljubila se u njega. Potajno je otišla do njega i dala mu mač i jedno klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag prolazeći labirintom. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta.

AHILOVA PETA

Ahilej, najveći i najcjenjeniji grči junak, bio je sin kralja Tesalije i princeze Oceana. Njegova majka, koja je pripadala obitelji bogova Olimpa, željela je da njezin sin Ahilej bude besmrtan kao i ona. Odmah nakon njegova rođenja, uronila ga je u vodu rijeke Stig, koja je imala moć da mu omogući neranjivost. Da dječak ne bi pao u vodu i utopio se, uhvatila ga je za petu, koja se tako nije smočila.
Ahilej je odrastao i postao nepobjedivi ratnik. Nosio je oružje koje je posebno za njega izradio Hefest u svojoj radionici u srcu Etne. Tim oružjem borio se protiv trojanskih junaka tijekom opsade Troje. Nitko ga nije mogao pobijediti; čarobna voda rijeke Stig štitila ga je od koplja i strijela. No, Paris, trojanski princ koji je izazvao taj rat ugrabivši lijepu Helenu, znao je kamo treba gađati nepobjedivog junaka.
Naoružan lukom i strijelama, ciljao je ravno u petu. Tako je ubio Ahileja, kojemu su bogovi podarili kratak, ali veličanstven život, i kojega će se zauvijek pamtiti kao najvećega među junacima.
I danas se koristi izraz Ahilova peta kada se želi izraziti nečija slaba ili osjetljiva točka.

DEDAL I IKAR

Dedal je bio obrtnik i izumitelj, koji je za kralja Minosa načinio labirint u kojem je Minos skrivao strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Kada je Tezej svladao Minotaura i pobjegao iz labirinta, kralj je odlučio kazniti Dedala, jer mu je ovaj obećao da se iz labirinta nitko ne može izvući.Tako je Minos Dedala i njegova mladog sina Ikara dao zatvoriti na vrhu velike kule koja je nadvisivala labirint.
Dan za danom Dedal i Ikar gledali su more iz svojeg samotnog tornja. U posjet su im jedino dolazile ptice koje su slijetale na zidove tornja kako bi mitarile svoje perje. Gledajući u ptice, Dedalu sine ideja kako će on i sin napustiti toranj. Dedal je počeo skupljati perje koje je ostajalo iza ptica. Pažljivo je vezao pera zajedno, od najmanjeg do najvećeg. Veća je osiguravao nitima, a manja voskom te su tako gotovo bila jednaka ptičjim krilima. Tako je za godinu dana Dedal načinio dva para lijepih i velikih krila.
Pričvrstio je krila Ikaru i sebi za ramena te podučio mladog Ikara kako da maše krilima: "Drži se uvijek mene. Što god činio, nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti pera. Isto tako, nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena."   I tako su poletjeli. No, mladić je bio neoprezan. Kad su nadletjeli otoke, Ikar je počeo letjeti sve više i više da bi dostigao nebesa. Osjećao se sve sretnijim i potpuno je zaboravio na očev savjet. Sunce je zagrijavalo vosak i topilo ga, a perje je počelo otpadati s krila. Kad su se pera razdvojila, Ikaru više nije bilo spasa. Pao u more i potonuo u njegovim dubinama.
Dedal je pun bola odletio na Siciliju, gdje je sagradio hram bogu Apolonu kojemu je zauvijek darovao svoja krila. Zarekao se da ih više nikada neće upotrijebiti.

PROMETEJ

Prometej i Epimetej su bili braća Titani, jedini koji su bogovima pomagali u borbi protiv Titana i njihovom svrgavanju sa vlasti nad svijetom. Nakon pobjede bogova, Zeus ih je nagradio dajući im da stvore život na Zemlji.
Epimetej je upotrijebio bačve u kojima su bili razni sastojci i stvorio je životinje, a Prometeju je na raspolaganju ostala samo bačva gline. Ipak, on je odlučio stvoriti bića savršenija od Epimetejevih životinja. Od gline je oblikovao dva bića po izgledu nalik Zeusu i Heri, te im je u grudi umetnuo sve osobine Epimetejevih bića. I njegova su bića jela, spavala, množila se i rađala, ali bila su jednaka Epimetejevim. Zato on zatraži pomoć od božice Atene, koja je njegovim bićima udahnula malo božanskog daha, tako da su ona sada mogla misliti, pričati, raditi i moliti se bogovima.
U početku su bogovi ova bića samo iskorištavali. Stoga im je Prometej dao nadu, obdario ih snagom i podučio ih mnogim vještinama. Gledao je svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati i vatru. Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svome štapu.
Kako su ljudi, zahvaljujući brojnim vještinama postali moćniji, prestali su poštovati bogove. Sve je to naljutilo vrhovnog boga Zeusa.
Naredio je slugama da odvedu Prometeja ga na kraj svijeta gdje ga je bog Hefest prikovao za stijenu. Kako to nije slomilo Prometejev ponos, Zeus ga je prikovao za planinu Kavkaz gdje je ljeti trpio žegu, a zimi strašne mrazeve. Prometej i dalje nije htio moliti za milost. Dugo se nadao da će ga spasiti ljudi, no jednog je dana došao Heraklo i oslobodio ga njegove muke. Zbog tog što je Heraklo bio Zeusov sin i s ocem je dogovorio razmjenu za Prometeja, Zeus je Prometeja primio natrag na Olimp,  ali je Prometej i dalje je morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

PANDORINA KUTIJA

Pandorina kutija je bila posuda svih zala. Nosila ju je Pandora, prva žena koju je Zeus poslao ljudima, kao kaznu.
Nakon što je Prometej bogovima ukrao vatru i dao je ljudima, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu. Bogovi s Olimpa darivali su je raznim osobinama, pa ju je tako Hera obdarila znatiželjom. Hermes joj je dao posudu i odveo je Prometejevom bratu, Epimeteju, kojega je Prometej upozorio da ne prima nikakve darove od bogova.
No, Epimetej se zaljubio u Pandoru, primio ju, ali joj je ipak naredio da ne otvara posudu koju je donijela sa sobom. Znatiželja je ipak prevladala, te je Pandora posudu otvorila, a iz nje su izašla sva zla svijeta, koja su gotovo uništila čovječanstvo koje je do tada živjelo u blagostanju. Pandora je posudu brzo zatvorila, a unutra je ostala samo nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima imalo nadu.

AFRODITA I ZLATNA JABUKA

Na Olimpu se odvijalo vjenčanje između Tetide, kćeri boga mora, i Peleja, kralja Ftije. Na vjenčanje nije bila pozvana Erinija, boginja nesloge, koja je svima bila mrska. Razljućena jer nije bila pozvana, usred same svečanosti zavitla u dvoranu zlatnu jabuku na kojoj je bio urezan natpis: "Najljepšoj boginji."
Ubrzo su se boginje počele prepirati koja je od njih najljepša i kojoj je namijenjena zlatna jabuka. Da bi razriješio ovaj spor, Zeus preda jabuku mladom trojanskom princu Parisu, jer je želio da on odabere najljepšu djevojku.
- Ako odabereš mene - reče Hera - učinit ću da postaneš najmoćniji čovjek na svijetu!
- Ako prosudiš da sam ja najljepša - reče Atena - postat ćeš najsrčaniji među ratnicima!
- Ako meni daš jabuku - Afrodita mu umilnim glasom šapne u uho - naći ću način da oženiš najljepšu djevojku na svijetu!
Paris, koji je bio mlad i romantičan, odabere Afroditin dar. Ubrzo se zaljubio u grčku princezu Helenu i tako izazvao strašan Trojanski rat.

TROJANSKI KONJ

Grad Troju je deset godina opsjedala grčka vojska. Nakon brojnih teških bitaka, Grci su se umorili od borbe i htjeli su se vratiti u svoju domovinu. Među vojskovođama je bio i jedan osobito domišljat čovjek, a zvao se Odisej. Obzirom da nisu uspjeli silom zauzeti Troju, Odisej je smislio plan. Sagradili su ogromnog, šupljeg drvenog konja i ispunili ga grčkim ratnicima. Ostatak grčke vojske je tobože napustio bojište, a u stvari su se sakrili iza planine.
Ujutro su Trojanci s visokih zidina vidjeli da su Grci napustili svoj logor na obali. Umjesto neprijateljskih šatora, stajao je samo divovski drveni konj. Pomislili su da su ga Grci ostavili kao znak mira i uveli su ga unutar zidina.
Kad se spustila se noć, dok su Trojanci spavali, na boku goleme drvene životinje otvorila su se vratašca i kroz njih je izašla četa grčkih vojnika, naoružanih do zuba. Otvorili su vrata zidina i svojim suborcima, koji su se brodovima vratili na obalu. Za samo nekoliko trenutaka, Troja je bila u plamenu.

ORFEJ I EURIDIKA

Orfej je bio sin Apolona i Muze epske poezije, od kojih je naslijedio dar čudesnog sviranja na liri i prekrasan glas. Volio je prelijepu nimfu Euridiku i kad su se vjenčali, njihova sreća je bila potpuna. Ali, Euridiku je ugrizla zmija i ona je umrla. Orfej je bio neutješan. Bio je toliko očajan da je odlučio otići na drugi svijet i pokušati spasiti Euridiku. Tamo je vladarima pjevao za izbavljenje svoje voljene. Ganuti njegovom pjesmom odlučili su pustiti Euridiku nazad na Sunčevu svjetlost uz jedan uvjet; kad se bude vraćao, Orfej se ne smije okrenuti za Euridikom koja je trebala pratiti njegove stope.
Krenuvši polako, Orfej, mučen velikom čežnjom da vidi lice svoje voljene i zabrinut jer nije čuo njezine korake, prekršio je postavljeni uvjet. Euridika je vraćena nazad i Orfej ju je izgubio zauvijek
GORDIJSKI ČVOR
Frigijski kralj Gordije izradio je kola i posvetio ih Zeusu. Jaram je uz rudo svojih kola privezao vrlo zapetljanim čvorom. Vjerovalo se da će onaj tko rasplete čvor postati gospodarom Azije.
Zagonetku je je riješio Aleksandar Veliki. Kad je osvojio grad Gordion, prvo je pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je mačem presjekao čvor.
Mit o gordijskom čvoru je tako postao metafora za veliki problem koji se vrlo lako riješava.
TANTALOVE MUKE
Tantal je bio Zeusov sin i njegov miljenik. Bio je ohol, drzak i uvijek je dobivao sve što je htio. Budući da je bio smrtnik, silno se želio izjednačiti s bogovima. Kad ga je Zeus pozvao na gozbu na Olimp, Tantal je ukrao ambroziju koju je donio ljudima i otkrio im tajnu vječne mladosti. Tantal je nastavio iskušavati sveznanje bogova, pa su ga odlučili kazniti.
Tantal je bio kažnjen tako da je do vrata bio u hladnoj vodi, a iznad glave su mu bile grane s prekrasnim voćnim plodovima. Kad god bi poželio ubrati plod, grane bi se izmakle. Kad god bi poželio popiti hladne vode, voda bi se povukla.
Grčki mit o Tantalu postao je i metafora ("Tantalove muke") za uzaludno i neispunjivo iskušenje.
SIZIFOV POSAO
Sizif je bio kralj Efira (Korinta). Slovio je kao najlukaviji i najmudriji čovjek na svijetu, koji je nekoliko puta nadmudrio i same bogove. Varao je, bio je pohlepan i zao.
Uspio je doživjeti duboku starost, ali ga je Zeus kaznio nakon njegove smrti. Sizif je dobio zadatak da zauvijek mora gurati veliku stijenu do vrha brijega, ali prije nego što stigne do vrha, kamen se otkotrlja natrag te Sizif mora početi iznova.
Stoga se danas koristi metafora "Sizifov posao" za uzaludan posao ili besmislene radnje.
KRALJ MIDA
Kralj Mida bio je pohlepni Frigijski kralj koji je za sebe mislio da je jako mudar, pa je često upadao u nevolje. Tako je jednom učinio uslugu bogu Dionizu, a ovaj mu je omogućio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Mida je postao silno bogat, no uskoro je shvatio da ne može ni piti niti jesti, jer se i hrana koju bi dotakao pretvarala u zlato. Mida je danima i noćima moilo Dioniza da ga oslobodi tog njegovog dara, sve dok se na kraju Dioniz ipak nije sažalio i rekao mu: "Želiš li se osloboditi dara koji sam ti poklonio, idi na izvor rijeke Paktola i u njemu se okupaj. Izvorska voda Paktola isprat će s tebe svu pohlepu zlata." Mida je poslušao savjet i konačno bio oslobođen, a rijeka Paktola još i danas u svojim vodama nosi zlatne grumene.
Potom je jednoga dana kralj Mida prolazio šumom i naišao na natjecanje u sviranju između Apolona, boga glazbe, i Pana, boga šume. Apolon je svirao u svoju liru, a Pan u frulu. Iako je Apolon pobijedio, kralj Mida je glasao za Panovu svirku. Apolon se uvrijedio i rekao: "Po meni, tvoje te uši varaju. Kaznit ćemo ih!" I istog trena je učinio da su Midi narasle magareće uši!
Kralj Mida je otišao svom brijaču i rekao da mu napravi frizuru koja će sakriti magareće uši i da čuva tajnu, Mida je nosio i krunu napravljenu tako da mu skriva uši. Brijač nakon nekog vremena nije više mogao čuvati tajnu, pa je iskopao rupu i u nju šapnuo: "Kralj Mida ima magareće uši." Odmah je zatrpao rupu, ali je na tom mjestu iznikla trska koja je to došapnula drugoj trsci. Uskoro su i ptice čule novost i prenijele je čovjeku koji je razumio njihov jezik. Od toga dana, svugdje se moglo čuti: "Kralj Mida ima magareće uši!".
NARCIS I EHO
Narcis je bio toliko lijep mladić da bi se svaka djevojka istog trena zaljubila u njega. No, Narcis je bio bezosjećajan i nije volio nikoga osim samoga sebe.
Eho je bila planinska nimfa prekrasnog glasa, koja je voljela govoriti pa tako i ogovarati. To je razljutilo božicu Heru pa ju je kaznila tako da može ponavljati samo posljednje riječi rečenica drugih ljudi, a sama nije mogla govoriti.
Jednoga dana, Eho je srela Narcisa i zaljubila se u njega. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.
Kad se Narcis izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?", Eho je uzvratila: "Ovdje, ovdje, ovdje..." Narcis je zatražio osobu koja mu se javila da se pokaže, pa je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti, ali mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcis ju je odbio, a Eho je slomljena srca molila Afroditu da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali se Afroditi svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka (eho).
Narcis nikad nije mislio na Eho, ili bilo koga drugoga. On je volio samo sebe. Ljubomorne nimfe su se obratile božici Afroditi i rekle joj kako je Narcis prezreo i njezine darove. Stoga božica Afrodita učini da Narcis osjeti što to znači kad mu netko koga voli, ne uzvraća ljubav. Narcis je otišao u visoka brda i naišao na jezerce s bistrom vodom. Kleknuo je da se napije vode i po prvi put ugledao svoj lik kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, zaljubio se. Poželio je poljubiti i dotaći tu ljepotu, ali se voda svaki put zatalasala pa se lik pojavljivao i nestajao. Tada Narcis reče: "Ako te ne smijem dotaći, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči". Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubio u lijepu sliku u vodi da više nije htio otuda otići. Tako mu je protekao čitav život. Kad su ga nimfe pošle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis.
ATENA I POSEJDON (KAKO JE NASTALA MASLINA)
Posejdon, bog mora i Atena, najmudrija Zeusova kćer natjecali su se tko će biti zaštitnik novog i neimenovanog grada. Dogovorili su se da će svaki od njih dati građanima jedan dar te će oni izabrati koji im je draži.
Posejdon je zabio svoj trozub u tlo te se pojavio izvor koji je ljudima dao vodu i mogućnost trgovanja, ali voda je bila slana i nije bila za piće.
Atena pak zabode svoje koplje u golu klisuru i ubrzo na tome mjestu nikne biljka koja je odmah počela zelenjeti - maslina.
Građani su prihvatili maslinu, jer im je stablo donosilo ulje, drvo i hranu. Atenu su proglasili svojom zaštitinicom, a grad nazvali Atena.
HERAKLO I ATLANT
Heraklo je bio poznati grčki junak, sin Zeusa i Alkmene. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest zadataka koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej. Zadaci su Heraklu bili uvjet za dolazak na Olimp i dobivanje besmrtnosti.
Jedanaesti zadatak koji je Heraklo morao izvršiti bio je donijeti Hesperidine zlatne jabuke. Zlatne jabuke su rasle u vrtu koji su čuvale nimfe Hesperide i strašan zmaj. Nerej iz rijeke Po savjetovao je Heraklu da zamoli za pomoć Atlanta. Atlant (Atlas) je bio jedan od Titana koji su se borili protiv Zeusa, pa je za kaznu morao držati nebeski svod.
Div Atlant bi učinio sve da se malo odmori od svog teškog posla, pa se ponudio da će sam ubrati jabuke ako mu Heraklo pridrži nebeski svod. Heraklo je znao da jabuke čuva zmaj Ladon koji nikad ne spava te je pristao. Atlant je donio jabuke, a obzirom da se nije htio vratiti svojem starom poslu, ponudio se da ih odnese u Mikenu. Heraklo je prozreo njegovu lukavost. Rekao je Atlantu da samo na trenutak pridrži svod dok sebi ne napravu podlogu za rame, jer ga boli zbog velikog pritiska. Potom je Heraklo uzeo jabuke i zaputio se prema Eristeju, a Atlas je teret morao nositi i nakon svoje smrti.
* Po divu Atlantu (Atlasu) je naziv dobila zbirka zemljopisnih karata

Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj